Točak

Igor Ševo · 11.8.2021.

Gluvi ljudi, izumite uši, pjesna opet o Točku se poje. Jedan ludak sjedi pod planinom, gusle si je u ruke fatio, pa zavija glasi nepoznate, mučnu riječ njima progovara. Čudan je stih čudnome čovjeku, kad on hoće samo boga svoga; hoće boga, sa umom malenim, boga svoga, al' sa umom tuđim. Ne šće narod čuti ni počuti, kada starac sa planine poja. Ne šće čuti riječ nečuvenu, ne šće mislit' što mislio nije – staće Točak njima jednog dana, al' će pasti bozi na koljena. Poje starac, stih ukrug kaziva, ne da stati, niti se omamit'. Poje starac, ludak nad ludakom, poje ukrug pod okruglim znakom, ne da sebi riječi ukinut', ne da svoje ni pjesne stopiti, a poje o Točku s b'jela brda, a poje i umu i bezumu.

„Ljudski um je čudan stvor taj uma, u istome goni, posustaje, u istome čezne, izbjeguje, u istome bježi, priželjkuje.“ Tu nad brda, tu nebu pod oblak, baš tom vjerom sad vrti se Točak. Bješe Točak sam tamo visoko, od vajkada đe pod nebom goni, što ga sila zaustavit' neće, što g' vijeci umom ne shvatiše.

Prvog puta, tek ep kad začuše, ne umjaše njega poslušati. Ne umjaše, ne imaše otkud – ne znaše ni pojat' ni govorit'. Vatra im se tek kazala bila, koplja im se tek juče s'oštrila. Zviznu jezik, uhitiše starca, nesta brada toj goloj planini. Začamova hiljade vjekova, on osta' sa guslama u mraku, sam u tami pod 'ladnim kamenom, sam u tami pod b'jelom planinom. Prođe devet snenih tisućljeća, nesta nagih nijemih plemena, nesta zvižduk i urlik majmuna, dođe riječ, lanena tkanina. Govorile su babe i vrači, kako bozi na planini tkaju. Pjevali su pjesne o kotaču, pak gurali kola na točkove. Nevidljive nebu su te ruke, nebu ruke tih božanskih tkača, sebi samim' što zemlju istkaše, što svod noćni svjetlim' izbodoše.

Prođe novih i devet v'jekova, prođe boja i rata krvava, ponese se pleme sa plemenom, svako sebi dok omeđa zemlju. Brode vesla tom vodom bezumnom, voda suvim poljima vodeni, i gle' čuda: čovjek konj čovjeku. Ljuta vesla znoje čela mrka – ljuta vesla, a pogledi prazni – nije lasno biti svoj a tuđi. „Mrko vesla znoje s druge strane“, kažu vrači i žene vještice; „božji vrte robi gore Točak“, kažu Točak sve pogonit' 'oće. U boga na nebesima kažu, vječno robe grešne zemlji duše, vječno vuku i vrte u prazno, jedan Točak na b' jeloj planini.

Prođe doba, zgluviše se gusle, brada b'jela s kamenom se stopi. Ne šće narod starcu san dopustit', udri kamen o ledeni kamen, rudu traži ledenoga gvožđa, banu starcu u mrke odaje, te bijelu njemu otkri bradu, otkri starca, nijemoga glasa. Ne umjede starac progovorit', ne znade tad ni kako ni kada, već pokaza prstom od kamena, gdje je Točak i b'jela planina. Grohotom se smijaše ludaku. A kad prstom upre u planinu, a svi prsti nazad u njeg' kažu. Džaba pjesna i mudrost svakoja, koju nijem gluvome kazuje.

Dosjeti se, tri vijeka nakon, neki seljak da ukroti vjetar. Od drveta spregnuše kotače, raširiše im jedrena krila. „Glete ljudi, ne znalo vas čudo, melje žito, pak rodio se mlin!“ Tog se dana ne rodio baš mlin, rodio se i nov nauk cjeli – ne bješe bog ko okreće Točak, nit' u njega svi robovi ljuti, već to bješe jedan vjetar 'ladni, što sam duva i otud i otud.

Mlogi ludo tako govorahu, mlogi ludo tako izgibohu, na kocu se svi predomisliše, jal' u vatri živoj izgoraše. Ne dadoše vjera ni popovi, da se sveti taj Točak skrnavi. Prođe jošte nova tri vijeka, vjera reče gdje sad je Točak sat, sat što kuca svakome čovjeku, svaki okret bliže njega kraju. U to doba starac progovori, ali ne bi doba za kazivat', ne bi nikom tada do istine: čemu ginut' bezumno i ludo, kad se može živjeti spokojno. Osta starac na jeziku nijem, tri vijeka papira da čita; lažu slova kovana planinu. Sve sad bješe u kovanu pismu, bješe zakon pisan u knjigama, a zakon i čovjeku i Točku.

Prođoše i nova tri vijeka, a neki se um si domislio, upri paru pod okrug'o točak, pa na ugalj i kola pokrenu. Viđi doba nečuvenih čuda, đe se čovjek nad prirodom vlada, đe se zemlja pak pod nogom kleca, a đe čovjek caruje planetom. Mi smo Točak što će svagda gonit': zalud Točak, zalud i priroda, nema jačeg do ljudskoga roda!

Al' se sreća kao točak kreće: viđi doba nečuvenih jada. Udario brat na brata svoga, dva se puta preklaše planeta, dva se puta krvlju obojila. Sa planine i pod nebom crnim, smije nam se i okreće Točak. Šta ga kreće, pitaju se ljudi, da l' to možda svemir odlučuje? Da l' je manja sila od atoma, koja goni svemir i okreće? Vrti li se on il' pak oko njeg'?

Prođe doba i mudrih staraca, prođe doba pripovijedanja. Onda sprava zamjeni čovjeka, onda sprava upregnu dizđene, onda čovjek pak njojzi konj posta. Moćna sprava bila je ta mozga, đe na račun i najdonji p'jesak, đe na račun pak i najmanju kap. Sve se bješe sabrat' i oduzet', sve se mogal' njome izjednačit': što zvijezde nebu bez bogova, što i pakli pod zemlju bez snova. Sve na račun moglo se objasnit', te se Točak vrti o jednadžbu. Ne šće Točak tog zakona slušat', ne šće spravi polagati račun. Ne stajao Točak na planini, ne stajao sili ni težini, dok na brdu pod b'jelom planinom, ne stajao ni b'jel kamen starac; ne stajao, no pjesnu pojao. Pojao je do v'jeke v'jekova, pojao je pak na uši gluve. Kažu đeca smijući se podlo: „ludi đedo zuji na planini“. Lud je đedo, al' luda i đeca, sva se pamet njina jednačila.

Umri ume, rodila se sila, mrtva sprava je progovorila! Na cijelom sprepletenom svjetu, sva se sprava u jednoj stopila, sva se mozga u jednu stočila. Viđi zemljo nečuvenih čuda, đe ti staklen p'jesak nadmudruje, a čovjeku pamet poslušuje, a čovjeku i mozak omami. Nema mudrog od p'jeska mudrijeg, ne šće stati niti se prevarit', već narodu zapov'jest govori: „Oj, vi zemljo, što me napraviste, sad ja vladam, a vi boravite.“ Sva se sila na zemlji napoja, misli sprava gromom od okreta, baš od Točka tog što ne pristaje, od te sile nepoznate tvari, što pogoni sve što zemljom zuji. Ne da Točak sebe zaustavit', ne da sprava sebe ukinuti.

Prođe grdno još jedanput vijek, svak je srećan pred njom i pred drugim, svak robova dnu svoje tamnice. Al' se nada iznenada rodi, što se neki junak dosjetio: nijesu sve zakoni atoma, niti slova što pogone Točak. Može p'jesak misliti dov'jeka, duša ima samo u čovjeka! Nije atom ono što pogoni, nije atom jedno zrno p'jeska, već je atom um najmanji moguć: sve što vidiš ono je što misliš. Bješe junak oglasio zemlji: „Točak vrti jer misli da vrti, vi ga misli da ga pristanemo.“ Sva se zemlja ujedini opet, svaka duša pomisli na pokret, svaka misli, okret zaustavi. Stade Točak u jedu i muci, mrtav p'jesak utihnu bez groma. Slavi zemljo, čeka te sloboda, al' teška je sva ona težina, koju bješe Točak pogonio. Nema koga da kamenje gura, sve su ruke p'jeskom omekšale. Odvezaše sa kotača spravu, baciše je u more duboko. Mogu sada Točak pokrenuti, mogu opet gromu narediti. Al' grdna je u čovjeka narav. Ljudski um je čudan stvor taj uma, u istome goni, posustaje, u istome čezne, izbjeguje, u istome bježi, priželjkuje. Ne šće svako iz glave izbacit', sliku onu đe je Točak stao. Ne šće svako u istome trenu, krenut' Točak na b'jeloj planini. Stade Točak, stadoše i ljudi: kud sad poći, koga poslušati?

Začu momče ispod brda sivog, živog starca tu što podjekuje: „gluvi ljudi, izumite uši, pjesna opet o Točku se poje“. Prepao se narod tog života, svog života prazna i bačena, pa upita planinu i bradu: „kazuj starče o Točku i gromu, kazuj nama šta nam je činiti“. Starac b'jeli, brade od planine, on riječ njima govoraše: „ja vi guram Točak od vajkada, on vi jošte i ne sta nikada, al' sad će vam stajati dov'jeka, dok god jedan bar znade za njega. No uzmite vi pod svoju maštu, cijeli vam svijet oneznajte. Tek onomad kad ne bude misli, kad niko do jedan ne bi da zna, tek tada će se kotač okrenut', okrenuti na planini Točak.“

Povjerova starcu gluvi narod, pa si sebe on maštu prizivlje. Jednom trenu to zamisli svako, isto polje bez niti željeza, polje i bez sprave i bez slova. Nesta znanja, a zatvori se um, nesta mašta, pak rodi se razum. Nijem čovjek, bijel do zemljice, u ruku si je koplje metnuo. Penje čovjek uz b'jelu planinu, ka ludaku što pjeva o mlinu.