Svijest kao reprezentacija stvarnosti

Igor Ševo · 10.8.2023.

Svaki oblik prenosa informacija ograničen je prirodom komunikacionog kanala, a, u slučaju jezika, to ograničenje je uslovljeno sintaksnim, gramatičkim i semantičkim pravilima jezika i kulture čiji je taj jezik dio, pa je narator dvostruko sputan: s jedne strane nemogućnošću da vjerodostojno svoje misli pretoči u riječi, a sa druge nedostatkom kapaciteta svijesti da ono što naziva kanonskom mišlju u cjelosti u sebi sadrži. Drugim riječima, i misao i njena pisana formulacija su inherentno nepotpune – ograničene logičkim zakonima koji upravljaju supstratom stvarnosti iz kojeg tipično kažemo da proizilazi svijest.

Usljed tog ograničenja, svaka teorija koja se da formulisati po svojoj prirodi mora da bude aproksimacija nekog dijela stvarnosti. Intuicija navodi na pretpostavku da različite nauke modeluju različite pojave. Međutim, savremene nauke usložnjavaju se upravo u višedisciplinskom smjeru – evolutivna psihologija, astrobiologija, komputaciona biologija, psihoneuroimunologija, neuroekonomija, kvantna biologija, kognitivna robotika, epigenetika, nanobiotehnologija – na rubu nepoznatog čovjek seže za tuđim znanjem, bilo ono arhetipno ili mimetičko.

Znalac iz oblasti koja izučava jednu vrstu fenomena, iscrpivši pitanja o tom fenomenu koja se daju postaviti u okvirima njegove oblasti primoran je da se okrene drugdje da postavi nova i tada se taj fenomen pretvara u nešto iznova nepoznato, jer su pretpostavke o tome šta ga definiše u osnovi izmijenjene – znanje o uzrocima fenomena postalo je šire, a time i fenomen sam.

Razvoj reprezentacije svijeta od ranog do savremenog čovjeka tekao je od individualne predstave – spontanog naslijeđenog razumijevanja i stečenog znanja – do distribuiranog znanja koje postoji u okvirima naučnih oblasti, ali dalo bi se pretpostaviti da bi apsurdnost povezivanja koncepta hrane i vatre za ranog homo erectus-a bila relativno slična apsurdnosti spajanja biologije i informatike za rane biologe. Ipak, granica između biološkog i vještačkog zamućena je pojavom bioinformatike, jer se sintezom izrodio nov koncept koji obuhvata oboje. Stoga, djeluje sasvim razumno pretpostaviti, iako sada ne umijemo konkretizovati njegovu prirodu, da postoji koncept prema čijem opisivanju konvergiraju sve nauke, te da će metafizika budućnosti biti istovremeno konkretna koliko danas fizika, apstraktna koliko matematika i lična koliko fenomenologija.

S jedne strane, psihoanaliza proučava prirodu stvarnosti počev od onih pojava koje sačinjavaju čovjekov doživljaj sebe samog, a, sa druge, prirodne nauke pokušavaju da formulišu prediktivni model fizičke prirode počev od opservacije njenih najosnovnijih gradivnih elemenata – atoma u širem smislu riječi.

Paradoksalno, dok psihoanaliza započinje svoje ispitivanje od mentalnih reprezentacija koje čine ego i arhetipova koji čine nesvjesni dio psihe, raščlanjujući ih sve do trenutka kada, usljed ustaljenih normi oblasti, one postaju toliko bazične da im se priroda odbacuje kao nepsihička, fizika započinje istraživanje pokušajem da definiše najjednostavniji matematički koncept – atom, česticu, talas ili nešto sasvim apstraktno – te svoju analizu završava kada kombinacija osnovnih koncepata postane suviše složena da bi pouzdano predstavila makroskopske fenomene, poput čovjekovog ponašanja. Ipak, kada bi psihoanalitičar bio savršeno sposoban da ispita sadržaj svoje psihe, ne zaustavljajući se u analizi kada mu arhetipi arhetipa postanu suviše mikroskopski, i kada bi fizičar bio savršeno kadar da proširi svoj model i na ono što djeluje suviše makroskopsko, jedan bi drugom zašli u oblast toliko duboko da bi obje opisale isto. Potpun formalni opis stvarnosti nedvojbeno mora da uključuje i opis svijesti i opis atoma i sve njihove međusobne odnose.

Naravno, današnje prirodne nauke ne bave se ontologijom onog što izučavaju, već efektivnošću modela da predvide neku pojavu. Konkretnije, fizika može da opiše svaki detalj ponašanja atoma, nikad ne dajući odgovor na pitanje šta je atom sam po sebi. S druge strane, potpun matematički opis čovjekovog mozga i svih materijalnih komponenti koje dovode do fenomenske manifestacije svijesti, bio bi savršeno u stanju da predvidi sadržaj bilo čije svijesti, predskazujući ishode takozvane slobodne volje.

Rješenje neminovno leži u trećoj nauci koja bi obuhvatila i prirodne i društvene – i materijalno i duhovno. Prirodna nauka sama u osnovi sadrži paradoks: nekongruentnost između teorije i eksperimenta koja onemogućava objašnjenje pojavnog apstraktnim. Matematički modeli koje prirodne nauke upošljavaju u svrhu opisivanja tobože neživog materijalnog svijeta uvijek postoje kao reprezentacije unutar psihe posmatrača. Svijest posmatra svijet i sačinjava njegovu reprezentaciju.

Sve što čini sadržaj moje psihe je fenomenskog karaktera – crvenost crvene boje, zvuk zvuka, misaoni karakter misli i doživljaj poimanja i razumijevanja bilo koje ideje su sadržani unutar moje svijesti i uvijek i isključivo doživljeni. Moja koncepcija materijalnog je oblik doživljaja, moj zamišljaj atoma misaona apstrakcija, moje sjećanje na prošlost svjesna aproksimacija tadašnjeg doživljaja. Ja svjedočim stvarnosti samo kroz fenomene koji čine mene i ništa neživo nije dio moje svijesti, jer da jeste, ne bih ga bio svjestan. Svo znanje o ermitskim operatorima, topološkoj ekvivalentnosti, kvantnom spetljavanju, Dirakovoj jednačini, unitarnim propagatorima, Borovom modelu, bez obzira na njegovu neospornu moć predviđanja opažene stvarnosti, predstavljeno je u okvirima moje svijesti isključivo i samo kao doživljen fenomen. Dakle, moje znanje i reprezentacija stvarnosti su fenomenskog karaktera i koristim ih da predvidim budućnost na osnovu prošlosti, ali i prošlost i budućnost se u mojoj svijesti manifestuju jednako fenomenski kao i njihove reprezentacije, te, stoga, nemam razlog da vjerujem da išta što postoji može da bude bilo kakvog karaktera osim fenomenskog, jer sve čemu sam svjedočio je oduvijek bilo isključivo fenomensko.

Naravno, ovim ne negiram postojanje svijeta izvan svoje psihe, niti njegove objektivne realnosti, već tvrdim da je njegova priroda – priroda spoljnog svijeta samog po sebi – fenomenska. S druge strane, tvrdnja da je objektivna stvarnost po sebi fenomenske prirode ne implicira da materija misli, sjeća se, osjeća ili namjerava na način ikako sličan čovjekovom. Suštinska hipoteza je da karakter bivanja mora biti fenomenski. Drugim riječima, postojati znači biti instanca doživljaja.

Ovakva vrsta ontoloških tvrdnji je, u svojoj suštini, nedokaziva, jer ne postoji empirijski način da se ona provjeri, pa se može reći da je više teološka nego naučna. Međutim, princip jednostavnosti, lex parsimoniae, nalaže njeno prihvatanje u odnosu na konvencionalnu po kojoj postoje dva domena, materijalni i iskustveni, i po kom čovjek indirektno opaža aspekte materijalnog koje je samo po sebi neživo, odnosno ne posjeduje svijest. Entia non sunt multiplicanda praeter necessitatem – pretpostaviti postojanje eksternih varijabli koje se ne daju opaziti u cjelini podrazumijeva vjerovati da postoji nešto što ne djeluje kauzalno kroz fizički svijet na način koji ikada može da propagira svoj uticaj do materije koja čini čovjekovo tijelo i iz koje, konvencionalno rečeno, proizilazi njegova svijest, te se ono ne da opaziti. Tvrdnja da postoji nešto što nema uticaj na svjesnog posmatrača, niti se može izmjeriti ili pokazati, pored toga što je u svojoj definiciji teološka, uvodi nedokazive varijable i usložnjava model stvarnosti. Odbacivanjem suvišnih varijabli ostaje moja inicijalna metafizička tvrdnja: ono što sačinjava stvarnost su doživljaji čiju dinamiku određuju zakoni prirode. Bez ulaska u smisao sintagme „zakoni prirode“, ovakav monistički pogled na stvarnost ne mijenja objektivnost eksperimentalnih ishoda niti obezvređuje postojeće matematičke modele materijalnog svijeta. Standardni model opisuje ponašanje subatomskih čestica, ali one su, same po sebi, elementarni doživljaj – kvantovi svijesti, slobodnijim jezikom. Izbor predstave elementarnih konstituenata univerzuma kao čestica, talasa ili qbit-a, zavisi od konteksta primjene i prirodnog fenomena koji se modeluje, ali te predstave su uvijek svjesne aproksimacije stvarne pojave koja mora biti nešto, sama po sebi i od sebe. Drugim riječima, svjesni entiteti različitih nivoa kompleksnosti, od elementarnih kvantova opažaja do ljudske svijesti koja prepoznaje samu sebe, opažaju, predstavljaju i modeluju jedni druge.

Klasični pogled koji govori o neživoj materiji iz koje proizilazi svijest zahtijeva više vjere bez dokaza nego tvrdnja da sve što jeste mora biti fenomensko, jer, ipak, sve što je bilo koji čovjek opazio uvijek je bilo fenomensko i nikad neživo. U eksperimentalnom smislu, naš cjelokupni uzorak stvarnosti bio je fenomenskog karaktera. Pored toga što zahtijeva vjerovanje u neživ supstrat koji se ne da opaziti, dualistički pogled nameće paradoksalno pitanje: Kako je to biti neživ?

Ako kažemo da nešto postoji što se ne da opaziti niti izmjeriti, tada mora postojati nešto što svjedoči njegovom postojanju što opravdava tvrdnju o njegovom postojanju, a, ako ga, po definiciji, ništa ne može opaziti, tada ono samo mora biti svom postojanju svjedok. Dakle, postojati znači biti živo, odnosno biti instanca doživljaja. S druge strane, ono što je svjesno svjedoči postojanju, pa, usljed toga, jeste. Prema tome, postojati je biti živ i biti živ je postojati.

Konvencionalni dualizam je ugrađen u srž jezika, pa je teško riječima iskazati identičnost modaliteta svjesnosti i modaliteta bivanja, ali oni bi, na osnovu rečenog, mogli da budu zamijenjeni istom riječju.

Klasično, reklo bi se da čovjekova svijest proizilazi ili je komponenta materije koja čini njegov čeoni režanj. Međutim, ništa se u svijesti ne može desiti što nije praćeno ekvivalentnom promjenom u takozvanom fizičkom svijetu, pa je, znajući da su postojanje i živost ekvivalentni, razumno reći da je doživljaj svijesti upravo onaj dio materije za koje bi se klasično tvrdilo da taj doživljaj iz nje proizilazi. Ova tvrdnja ne mijenja opservaciju eksternog posmatrača koji taj doživljaj modeluje i opaža kao neurone koji razmjenjuju elektrohemijske impulse, ali govori o tome da ono što neurolog doživljava kao materijalno, je, samo po sebi, upravo ona svijest čiji fizički uzrok on opisuje tim materijalnim.

Da bi posmatrač savršeno opisao neku pojavu, on mora savršeno da je izmjeri i razumije, što bi podrazumijevalo da razumije sve njene uzroke i sve načine na koje je ona spetljana sa svim drugim, pa, grubo pojednostavljeno, usljed nemogućnosti podskupa da sadrži nadskup, u njegovoj svijesti ostaje samo nepotpuna reprezentacija.

Interakcija između fizičkih sistema informaciono ih veže. Elektron koji razmijeni foton sa nekom drugom česticom na njoj ostavlja informacioni „otisak“ – elementarnu reprezentaciju dijela sebe i svoje istorije. Na makroskopskom nivou može se napraviti slobodnija analogija: interagujući, dva čovjeka grade reprezentaciju jedan drugog, a ta reprezentacija ugrađena je u njihove nervne sisteme, između ostalog, načinom na koji su odgovarajući neuroni međusobno povezani. Reduktivno govoreći, ti neuroni sastoje se od elementarnih konstituenata, koji se mogu nepotpuno predstaviti kao čestice, te svaka instanca svjesnog doživljaja odgovara određenoj konfiguraciji tih gradivnih elemenata. Znajući da je svaki element kvant doživljaja, sam po sebi, nerazdvojiva cjelina koja je rezultat njihovog informacionog spetljavanja jeste upravo instanca svijesti u datom trenutku, a ta svijest teče na isti način na koji se transformiše takozvani fizički sistem. Svijest i njen ekvivalentni fizički sistem su ista pojava – oni nisu dva aspekta iste pojave, već dva naziva za istu pojavu, jer ne postoje dvije. Svijest, u doživljajnom smislu, je stvarnost, a fizički svijet reprezentacija vanjskih doživljaja u okvirima te svijesti. Drugim riječima, svjesni sistemi predstavljaju jedni druge. Štaviše, jedan korak dalje doveo bi nas do zaključka da je sadržaj svijesti uvijek superpozicija reprezentacija vanjskih svijesti, odnosno vanjske stvarnosti, no taj zaključak je suviše dalek s obzirom na okvire ovog članka.

Kada kažem „fizički“ sistem, nužno sam ograničen premisama jezika koji koristim i cjelokupnog kulturnog nasljeđa čovječanstva iz kog on proizilazi, te ne postoji odgovarajuća gramatička kategorija koja bi omogućila implicitno prenošenje relacije ekvivalentnosti između fizičkog i fenomenskog. Označiti pojavu kao fizičku implicitno podrazumijeva prebaciti se na materijalistički pogleda na svijet, ali za svrhe ovog izlaganja, podrazumijevam da je materijalistička perspektiva samo jedna od mogućih reprezentacija fenomenske stvarnosti, te, ni u kom trenutku ne podrazumijevam da postoji neživa, odnosno bezdoživljajna, tvar.

Reći da je nešto svjesno, tipično podrazumijeva relaciju kompozicije ili implikacije, po kojima je svijest ili komponenta materije ili nešto što iz materije proizilazi. Međutim, kada kažem da je neki entitet ili pojava svjesna, ne podrazumijevam dualnost između materijalnog i iskustvenog. Usljed dvosmislenosti jezika, kontekst diktira kada korištena relacija označava identitet, a kada kompoziciju. U slučaju identiteta, ako kažem da je A svjesno, tada je A ta svijest, a ne njen nadskup ili uzrok. S druge strane, ako kažemo „čovjek je svjestan“, riječ „svjestan“ implicitno se ne odnosi na čovjekovo tijelo u cjelosti, već na onaj neuralni korelat za koji bi se tipično reklo da „uzrokuje“ svijest. Privid relacije kompozicije nastao je usljed nedefinisanosti riječi „čovjek“ i „svjestan“. Ako posmatramo čovjeka kao skup elementarnih konstituenata (čestica, talasa, qbit-a ili neke druge apstrakcije), tada možemo reći da samo jedan njegov spregnut podskup, lokalizovan u regionu čeonog režnja, jeste njegova svijest, te da se termin „svjestan“ u ovom kontekstu odnosio upravo na njega. Ipak, i ostali elementarni konstituenti iskustvenog su karaktera ponaosob, ali su nedovoljno spregnuti da bi im se pripisala klasična oznaka „svijesti“. U tom smislu, za svrhe ove analize vrijedi razlikovati dva tehnička termina: fenomenska svijest (phenomenal consciousness) – doživljajni karakter postojanja, qualia, ono kako je biti nešto – i pristupna svijest (access consciousness), odnosno ona svijest koja posjeduje egzekucione komponente sjećanja, planiranja, volje, namjere i samoprepoznavanja. Prva je ono što sam označavao doživljajem, a druga ono što se tipično asocira sa arhetipom ega, odnosno čovjekovom svjesti o njoj samoj i svijetu oko nje.

Izvedeni reduktivni argument nužno je nepotpun, jer je implicitno započet od zaključka, te aksiomi sa kojima čitalac, a priori, pristupa tekstu nisu usaglašeni sa aksiomima neophodnim da se izložena materija adekvatno usvoji. Pomenuti aksiomi uključuju podrazumijevane definicije riječi, njihove relacije, podrazumijevane logičke zakonitosti, i implicitne asocijacije između termina. Na sličan način na koji se dvije nauke spajaju u jednu postavljajući pitanje o istoj pojavi, dvije istorije značenja spajaju se u jednu kada se dva sagovornika slože u novoj definiciji zajedničkog termina. Naučno-poetički rečeno, superpozicija dvaju potencijalnih interpretacija termina kolabira se interakcijom govornika u novu jednoznačnu i spregnutu interpretaciju.

Činjenica da je jezik neminovno nedorečen prožima svaki vid analize, bilo da se radi o analizi fizičkog ili analizi transcendentalnog. U platonskom smislu, rekli bismo da domen u kom djeluje matematika postoji nezavisno od fizičkog svijeta. Matematički dokazi, reklo bi se, izvode se isključivo u polju apstraktnog. Pedantan matematičar koji izvodi dokaz počevši od odabranih aksioma logičkim transformacijama prelazi od jedne istine do druge, informaciono sprežući apstraktne simbole na putu do konačnog zaključka. Ipak, prema teoremama o nepotpunosti, svaki aksiomatski matematički sistem nužno je ili nepotpun ili nekonzistentan. Matematički paradoksi, poput Raselovog, tipično se razrješavaju redefinicijom aksioma, odnosno pomjeranjem presupozicija na njihove prethodno nepoznate logičke prethodnike. Kada bi matematičar pokušao da konstruiše bezaksiomsku matematiku, morao bi proizvoljno da počne od nečega – od privremenog aksioma koji će poslije, po pretpostavci, sam sebe dokazati, prolazeći na putu dokaza kroz cjelokupnu matematiku i sve njene oblasti. Ovaj „metamatičar“ započeće svoj dokaz transformišući simbole na papiru, tiho šapućući riječima svaki logički korak, dok najednom ne bude shvatio da ne može da sadrži svu matematiku na papiru, jer je, nehotice, njoj dodao implicitne presupozicije – sva logika, sva terminologija i implicitna semantika svakog napisanog simbola dolaze od jezika koji on koristi: „biti“, „slijediti“, „sadržati“, „znak“, „istina“. On, a ne papir, spoznaje njihovo značenje. Ti simboli samo eksternalizuju njegove misli, sačinjavaju put njegove logike iz uma na papir i nazad, ukazuju mu se u vidnom polju kao arhetip matematičkog znanja kog je sam u drvo ugradio perom. Ipak, riječi koje on koristi nisu plod njegove slobodne volje, već posljedica miliona godina evolucije govora i jezika. I sam metamatičar, njegov mozak i meso, su posljedica nekih uzroka, njegova svijest ima prethodnika, svoju a priori svijest. Da bi izveo dokaz na papiru, on se implicitno poziva na kulturno nasljeđe ugrađeno u fizički svijet. Fizički svijet je sadržan u apstraktnom, a apstraktni u fizičkom – oni su isti domen. Tek sa tim saznanjem, on shvata polazni aksiom: on sam je korak u dokazu!

Metamatičar, kao samosvjestan korak u postupku kojim univerzum sam sebe dokazuje, ne može biti izvodilac dokaza, a da pritom ne postane univerzum sam, ali može da nasluti prirodu zaključka: univerzum je svjesni entitet koji sam sebe svojim pravilima opisuje.

Inteligencija, u savremenom apstraktnom smislu, odnosno logos u širem, može se posmatrati kao sila koja djeluje da spregne kvante svjesnih informacija u jedinstven svjesniji sistem. Tako se svijest produbljuje i širi pod inteligentnim dejstvom razuma, aksiomi pomjeraju dalje u prošlost, a svjesni entiteti postepeno spajaju u svjesnije, konvergirajući ka jednoj tački univerzalne spoznaje.

Jasno je da priroda ovog izlaganja ne može da bude ni naučna ni filosofska, pa svoj dokaz na papiru mogu da izvedem samo serijom nepotpunih priča, naučnih izlaganja i misaonih eksperimenata čiji je cilj konvergencija ka konceptu koji će, u svojoj suštini, uvijek ostati u nekoj mjeri nedorečen. Ipak, tek uz aluziju na mogući zaključak, konačno mogu postaviti pitanje: Da li je jedna svijest u tački prema kojoj konvergira dejstvo inteligencije?